Dobro dosli!
Ulogujte se ili registrujte svoj nalog :)
DRAGI CLANOVI NAKON 10 GODINA RADA FORUM CE BITI UGASEN DO KRAJA 2015 GOD. OTVARANJE NOVOG FORUMA BICE NAJAVLJENO NA FB STRANICI https://www.facebook.com/Alex.astrology

Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

 » DILEME(?) » nauka » Psihologija i Alhemija

Psihologija i Alhemija

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1default Psihologija i Alhemija taj 21/8/2009, 16:48

wexa


aspektastro tim
aspektastro tim
Epilog knjige "Psihologija i Alhemija" - I dio

Nikad se nije posve razjasnilo što su stari filozofi mislili pod lapisom (kamenom mudrosti prim.). Na to se pitanje tek onda može dati zadovoljavaući odgovor kada budemo znali koji su sadržaj svojega nesvjesnog time projicirali. Takvu tajnu može riješiti samo psihologija nesvjesnoga. Iz nje znamo da je neki sadržaj nedostupan dokle god ostaje u projekciji, zbog čega su nam nastoja*nja autora oko tajne otkrila veoma malo zbiljskoga o tome. To veći je plijen glede simboličkog gradiva, koje je u uskoj vezi s procesom individuacije.

Pri bavljenju alkemijom mora se neprestance imati na umu da je ta filozofija u srednjemu vijeku imala važnu ulogu te da je razvila opsežnu literaturu, koja je vršila dalekosežan utjecaj na tadašnji duhovni život. Koliko je sama alkemija posizala u tom smjeru, zacijelo najbolje pokazuje usporedba lapis — Krist. Možda će ta činjenica objasniti — ili opravdati — to što moja sažeta razlaganja dodiruju i područja koja s alkemijom prividno nemaju ništa zajedničko. Ako se čovjek uopće pozabavi psihologijom alkemističke misli, nameću mu se veze koje, gledano čisto izvanjski, kao da su daleko od povijesnoga gradiva. Ali, pokušamo li tu pojavu razumjeti iznutra, to jest, s duševnog stajališta, tada polazimo od središta gdje se izvanjski najudaljenije stvari slijevaju u najbliže susjedstvo. Tamo susrećemo onu čovječju dušu koja se, za razliku od svijesti, u mnogim stoljećima jedva zamjetno mijenjala, i gdje je dvije tisuće godina stara istina i dan-danas istina, to jest, još je živa i djelotvorna. Tamo nalazimo i one temeljne duševne činjenice koje tisućljećima ostaju iste i još će tisućljećima ostati iste. Novo doba i sadašnjica, gledani s te točke, čine se poput pojedinih epizoda drame što je otpočela u davno minulo doba, i proteže se svim stoljećima u daleku budućnost. Ta drama je »aurora consurgens«: os*ješćivanje čovječanstva.

Alkemistički proces klasičnoga doba (od antike do otprilike sredine sedamnaestoga stoljeća) bilo je u stvari kemijsko ispitivanje u koje se, putem projekcije, miješalo nesvjesno psihičko gradivo. Stoga se u tekstovima mnogostruko naglašuje psihološka uvjetovanost djela. Sadržaji koji se razmatraju su sa*držaji podobni za projekciju u nepoznatu kemijsku tvar. Zbog neosobne, čisto objektivne naravi tvari dolazi do projekcija neosobnih, kolektivnih arhetipova. Sukladno zajedničkome du*hovnom životu onih stoljeća to je uglavnom slika duha uhvaćena u tmini svijeta, to jest, neizbavljenost tegobnoga stanja razmjerne nesvjesnosti što se prepoznaje u zrcalu tvari te se stoga i obrađuje na tvari. Kako je psihološko stanje nesvjesna sadržaja moguća zbilja (koju označuje oprečni par bitak — nebitak), sjedinjenje opreka u alkemijskome procesu ima odsudnu ulogu. Stoga posljedak dobiva značenje simbola koji sjedinjuje. Takav u pravilu ima numinozan značaj.

Iz te činjenice gotovo nužno proizlazi projekcija slike izbavitelja, to jest, paralela lapis — Krist, a isto tako i paralelizam između izbavljujućega opusa ili »offieiuma divinuma« i »magisteriuma«, ali uz načelnu razliku da je kršćanski opus »operari« onoga koji je potrebit izbavljenja u čast Boga-Izbavitelja, dok je alkemijski »opus« nastojanje čovjeka-izbavitelja oko božanske duše svijeta, što spava u tvari i čeka izbavljenje. Kršćanin će steći plodove milosti ex opere operato; usuprot tome, alkemičar sebi ex opera operantis (u doslovnome smislu) pribavlja »životni lijek«, koji mu se čini ili nadomjestkom za milosrdna sredstva crkve ili dopunom i analogijom božanskoga djela izbavljenja što se nastavlja u čovjeku. U crkvenom izrijeku »opus operatum« i »opus operantis« susreću se oba oprečna i u krajnjoj crti nepomirljiva stajališta. U osnovi, posrijedi su opreke zajedništvo i pojedinac ili društvo i osobnost. Ta je problematika moderna utoliko što je bilo potrebno jačanje kolektivnoga života i nečuveno omasovljavanje našega vremena da bi pojedinac postao svjestan kako se guši u ustroju organiziranih masa. Kolektivizam srednjovjekovne crkve rijetko je, ili nikad, dosizao onaj stupanj pritiska, koji bi odnošaj pojedinca prema društvu bio uzdigao do općega problema. Stoga je i to pitanje ostalo na razini projekcije te je prepušteno našemu vremenu da ga približi bar embrionalnoj svjesnosti pod krinkom neurotičnoga individualizma.

Ali prije te najnovije promjene, alkemija je dosegla posljednji vrhunac, a time i povijesni obrat oi Goetheovu »Faustu«, koji je od početka do kraja prožet alkemističkim tokovima misli. Ono što se zbiva u »Faustu« najjasnije je izraženo u prizoru Pariš a i Helene. Za srednjovjekovnoga alkemičara taj bi prizor značio tajanstveni »coniunctio« Soliš i Lunae u retorti; dočim čovjek novijega doba, prerušen u lik Fausta, prepoznaje projekciju, zauzima mjesto Parisa ili Sola i domog*ne se Helene ili Lune, svojega unutrašnjeg ženskog oprečnika. Time, naime, objektivni proces sjedinjenja postaje subjektivnim doživljajem »artifexa«, to jest, alkemičara. Mjesto da to spozna, postaje on sam likom u drami. Nedostatak Faustova subjektivnog upletanja jest što se propušta pravi cilj procesa, naime, proizvodnja nepokvarljive tvari. Mjesto ove u vlastitu plamenu izgori Euforion, koji bi trebao biti »filius philosophorum«, nepropadljiv i »ineombustibile« — zao udes za alkemičara i povod psihologu da kritizira Fausta, iako događaj nije neobičan. Jer, ikada se pojavi, svaki arhetip zahvaća, dokle god je nesvjestan, cijeloga čovjeka i navodi ovoga da igra odgovarajuću ulogu. Zbog toga Faust ne može odoljeti a da ne istisne Parisa kod Helene, a zbog iste žudnje propadaju i drugi »porodi« i oblici pomlađivanja, kao što su Dječak-Upravljač i homunkul. To je vjerojatno dublji razlog zašto do konačnoga pomlađivanja dolazi tek u posmrtnom stanju, to jest, projicirano u budućnost. Je li slučajno što usavršeni Faustov oblik nosi ime koje smo već upoznali kao ime jednoga od najznačajnijih alkemičara ranoga doba: naime, »Marianus« ili, u uobičajenijem obliku, Morienus?

Poistovjećujući se s Parisom, Faust prenosi »coniunctio« iz projekcije u područje osobno-psihološkoga doživljavanja, a time i u svijest. Taj odsudni (korak ne znači ništa manje već rješenje alkemističke zagonetke, te istodobno i izbavlje*nje dijela osobnosti koji je do tada bio nesvjestan. Ali svako povećanje svjesnosti skriva u sebi pogibelj napuhnuća. To se jasno vidi u Faustovu natČovještvu. Faustova smrt je nuž*nost koja je dobno uvjetovana, ali nije dostatan odgovor. Rođenje i preobrazba, koji se nastavljaju na »coniunctio«, odvijaju se onkraj groba, to jest, u nesvjesnome. Tu je ostao neriješen problem kojega se, kao što je poznato, ponovo latio Nietzsche u »Zaratustri«: naime, preobrazba u natčovjeka, kojega on, međutim, pomiče u najpogibeljniju blizinu ovostranoga čovjeka. Time je neizbježivo izazvao protukršćanski ressentiment; jer njegov je natčovjek drska preuzetnost pojedinačne svijesti, koja se izravno mora sudariti s kolektivnom moći kršćanstva — i dovesti do katastrofalnoga razaranja pojedinca. Poznato je koliko je to, »tam ethice quam phvsice«, .poprimilo iznimno karakteristične oblike u Nietzschea. A što je odgovor sljedećih naraštaja na individualizam Nietzscheova natčovjeka? Oni, »tam ethice quam phvsice«, odgovaraju kolektivizmom, kolektivnom organizacijom i nagomilavanjem masa, koje izvrgavaju ruglu sve što je ikad postojalo. Gušenje osob*nosti s jedne strane i nemoćno, možda smrtno ranjeno kršćan*stvo s druge strane: to je neuljepšana bilanca našega vre*mena.

Faustov je grijeh njegovo poistovjećenje s onime što je trebalo preobraziti i onime što je bilo preobraženo. Nietzsche-ovo je presizanje bilo u poistovjećenju s natčovjekom Zaratustrom, onim dijelom osobnosti koji se probijao do svjesnosti. Ali smije li se o Zaratustri govoriti kao o dijelu osobnosti? Ni*je li on ono natčovječno što čovjek nije, iako ima udjela u tome? Da li je Bog mrtav, ako ga Nietzsche proglašuje iščez*lim? Ne vraća li se on upravo prerušen u »natčovjeka«?

U svojoj slijepoj težnji za natčovječjom moći, Faust uzrokuje umorstvo Filemona i Baukide. A tko su to dvoje skromnih staraca? Kada svijet bijaše postao bezbožan te više nije pružao gostoljubivo utočište božanskim tuđincima, to jest, Jupiteru i Merkuru, Filemon i Baukida bijahu ti koji su pri*mili natčovječne goste, a kada im je Baukida htjela žrtvovati svoju posljednju gusku, zbila se preobrazba: bogovi su se očitovali, priprosta koliba postade hramom, a dvoje staraca besmrtni služitelji u svetištu.

U stanovitom smislu stari su alkemičari bili bliže duševnoj istini kada su iz kemijskih elemenata htjeli izbaviti ognjeni duh, a tajnom su se bavili tako kao da ona prebiva u krilu mračne i nijeme naravi. Još je bila izvan njih. Ali nadirući razvoj svijesti morao je jednom ukinuti tu projekciju i duši vratiti ono što je od početka bilo duševne naravi. Ali što je bila duša, počev od prosvjetiteljskoga doba i u vrijeme znanstvenoga racionalizma? Bila je postala istovjetna sa sviješću. Duša bijaše postala »ono što znam«. Duša nije bila nigdje izvan čovjekova ja. Time je neizbježivim postalo poistovjećenje sa sadržajima izvučenim iz projekcije. Netragom bijahu nestala vremena kada je duša još većim dijelom bila »izvan tijela« i kada je zamišljala »maiora«, koje tijelo nije uzmoglo pojmiti. Sadržaji koji su ranije bili projicirani, morali su se sada pojaviti kao vlasništva, to jest, ikao shematske maštarije ja-svijesti. Oganj se ohladio u zrak, a zrak postade Zaratustrinim vjetrom, prouzročivši napuhnuće svijesti, koje se očigledno može ublažiti samo najstrahovitijim kulturnim katastrofama, upravo onim potopom što su ga bogovi bili poslali negostoljubivu čovječanstvu

2default Re: Psihologija i Alhemija taj 21/8/2009, 16:48

wexa


aspektastro tim
aspektastro tim
Napuhana svijest uvijek je egocentrična i svjesna samo vlastite nazočnosti. Ona nije sposobna učiti iz prošlosti, poimati suvremena zbivanja i donositi ispravne zaključke o budućnosti. Hipnotizirana je samom sobom i s njom se ne može govoriti. Stoga je osuđena na katastrofe koje će je, ako je potrebno, usmrtiti. Na protuslovan način napuhnuće je onesvješćenje svijesti. Do toga dolazi kada ova posljednja zahvati odviše iz sadržaja nesvjesnog te izgubi sposobnost razlikovanja, taj conditio sine qua non svake svjesnosti. Kada je sudbina priredila Europi najgnusniji rat ikoji je trajao četiri godine, rat koji nitko nije želio, gotovo se nitko nije pitao itko je zapravo prouzročio taj rat i njegov nastavak. Nitko nije priznavao samomu sebi da je Europljanin bio opsjednut nečim što ga je lišilo svakoga slobodnog odlučivanja. To opsjednuto i nesvjesno stanje trajat će podjednako i dalje, sve dok Europljanin ne »zadrhti od svoje sličnosti Bogu«. Ta preobrazba može otpočeti samo u pojedinca; jer mnoštva su slijepe životinje, Što je dostatno poznato. Stoga mi se čini važnim da bar pojedinci, ili određeni pojedinci, počnu uviđati kako ima sadržaja koji, ako ništa drugo, ne pripadaju ja-osobnosti već ih valja pripisati psihičkome ne-ja. Taj postupak treba izvršiti uvijek kada se želi izbjeći prijetećem napuhnuću. Za to postoje korisni i djelotvorni uzori, koje nam pokazuju pjesnici i filozofi, uzori ili »archetvpi«, koji se mogu označiti kao lijek za izlječenje ljudi i vremena. Ono što se tamo nalazi ne može se, naravno, pružiti mnoštvu, već je to nešto skrovito Što se u tišini nudi samomu sebi. Veoma je malo ljudi koji o tome žele štogod znati; jer mnogo je ugodnije desecima tisuća drugih najaviti svelijek, koji tada više ne treba primijeniti na samomu sebi, a kao što je poznato, sav jad prestaje ako okupljenih ima mnogo. Čopor ne poznaje dvojbe, a veće mnoštvo ima uvijek bolju istinu — ali i veće katastrofe.

Ono što možemo naučiti od naših uzora prije svega je činjenica da duša skriva sadržaje, ili stoji pod utjecajima, kojih je upijanje povezano s najvećim pogibeljima. Ako su, dakle, stari alkemičari svoju tajnu pripisivali tvari, i ako nas ni Faust ni Zaratustra nipošto ne sokole da to prisvojimo, ne preostaje ništa drugo već odbaciti oholu težnju svijesti da sama bude dušom, te duši priznati zbilju koju svojim sadašnjim razumskim sredstvima ne možemo pojmiti. Ne držim mračnjakom onoga koji priznaje svoje neznanje, već onoga u kojega svijest još nije ni toliko razvijena da bi bio svjestan svojega neznanja. Alkemičarsko očekivanje da se iz tvari može proizvesti filozofsko zlato ili svelijek, ili čudesni kamen, držim doduše tlapnjom koja je prouzročena projekcijom, ali ono, s druge strane, odgovara psihičkim činjenicama koje u psihologiji ne*svjesnoga imaju veliko značenje. Alkemičar je, naime, kao što pokazuju tekstovi i njihova simbolika, projicirao proces individuacije u postupke kemijske pretvorbe. Znanstveni nazivak »individuacija« nipošto ne znači da je pritom riječ o posve poznatoj i razjašnjenoj činjenici. On tek označuje još veoma mračno područje procesa usredištenja u nesvjesnome, procesa koji oblikuju osobnosti, a koje tek treba istražiti. Posrijedi su životni procesi koji su oduvijek, zbog svojega numinoznoga značaja, davali najznačajniji poticaj tvorbi simbola. A ti su procesi tajanstveni, dokle god čovječjem razumu postavljaju zagonetke oko kojih će se rješenja još dugo i možda uzaludno truditi. Jer posve je dvojbeno da li je razum u kra*njoj crti za to podobno sredstvo. Alkemija se ne označuje bez razloga »umijećem«, u ispravnom osjećaju da je riječ o procesima oblikovanja, koji se tek mogu spoznati iskustvom, dok se razumski mogu samo označiti. Sami su alkemičari govorili: »Rumpite libros, ne corda vestra rumpantur«, iako su s druge strane ustrajali upravo na proučavanju knjiga. Ali doživljaj prije vodi do razumijeća

U prethodnoj studiji (Simboli sna) pokazao sam kako izgleda takav doživljaj u praktičnome iskustvu. Iz toga se otprilike može vidjeti što se zbiva kada se nepoznatome u duši posveti ozbiljno zanimanje. Iako su pojedinačni oblici doživljavanja nesagledivo raznoliki, oni ipak, kao što pokazuje i alkemistička simbolika, kruže oko stanovitih središnjih tipova koji se posvuda javljaju. To su one praslike iz kojih vjeroispovijesti izvode svoje apsolutne istine.

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

 
  •  

Forumotion.com | © PunBB | Besplatan Forum međusobnog pomaganja | Signalizirajte zloupotrebu | Napraviti svoj blog